Car je pao, postolje je ostalo
Kameni Franjo Josip I. stajao je na livanjskom Konak trgu dvije godine, a na njegovo mjesto 1925. stiglo je poprsje kralja Petra.
Ono što treba trajati do kraja ljudske povijesti nerijetko preživi tek nekoliko godina. Sliku onoga što jedan naraštaj smatra ostvarenjem ideala svojih predaka sljedeći shvaća tek kao iluziju koju treba zamijeniti novom vizijom budućnosti. Rušenje kipa nije samo uništavanje bronce ili kamena već često i ritualno pogubljenje onoga što taj kip predstavlja.
U Livnu su spomenici rušeni 1918., 1941. i 1992. godine, a devastacija povijesne baštine trajan je proces koji zapravo nikad nije ni prestao.
Preslika iz Sanskog Mosta
Prvi javni spomenik podignut u Bosni i Hercegovini u čast cara Franje Josipa I. otkriven je u Bosanskom Brodu 24. listopada 1887. Bio je to arhitektonski objekt bez antropomorfne skulpture kako se ne bi povrijedili vjerski osjećaji građana, osobito muslimana, čija je vjerska tradicija branila pravljenje rezanih i lijevanih likova. Prvi spomenik podignut u Bosni i Hercegovini koji je cara prikazivao u punoj figuri i prirodnoj veličini otkriven je u Sanskom Mostu 18. kolovoza 1915.
Podizanje spomenika caru Franji Josipu I. u Livnu, točno godinu dana nakon otkrivanja carskog spomenika u Sanskom Mostu, bilo je po mnogo čemu svojevrsna preslika sanskomostanskog događaja. Ta je preslika obuhvaćala istog kipara, gotovo istovjetnu skulpturu i sličan protokol otkrivanja spomenika. Jedino su se motivi njegova podizanja neznatno razlikovali. Potkraj 1914. godine na poticaj livanjskog kotarskog predstojnika Otmara Mešega utemeljen je Odbor za podizanje spomenika caru Franji Josipu. Osim iskaza odanosti i ljubavi prema dobrom vladaru, ovim se pothvatom željela oprati ljaga koja je nanesena livanjskom kotaru, a koju je na nj bacila ruka kletog zločinca, ruka njegova odroda.
Ove riječi odnosile su se na sarajevski atentat od 28. lipnja 1914. i ubojicu austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Naime, atentator Gavrilo Princip (1894. – 1918.) rođen je u selu Obljaj kod Bosanskog Grahova. U svim vijestima koje su nakon tog čina obišle svijet kao mjesto atentatorova rođenja spominjao se i kotar Livno kojemu je kao kotarska ispostava pripadalo Bosansko Grahovo.
Odaziv naroda u akciji prikupljanja sredstava za podizanje spomenika bio je iznenađujuće velik (ideja je kod naroda naišla na golemi odziv). Namjera odbora bila je podići spomenik od mramora, koji će predstavljati Njegovo Veličanstvo u čitavoj veličini, odjevena u generalsku uniformu.
Pregovori s bečkim kiparom Theodorom Khuenom uspješno su završeni. Khuen je dao i prijedlog za postolje. Odbor je odlučio podignuti spomenik na slobodnom trgu (Konak Platzu)70Naziv ovog trga sastoji se od turske riječi konak (koja označava reprezentativniju zgradu u kojoj je bilo sjedište visokih osmanskih dužnosnika, uključujući mudire i kajmakame) i njemačke riječi Platz (trg). ispred zgrade u kojoj su bile smještene sve kotarske službe. Kada je postalo jasno da svi radovi ne mogu biti dovršeni tijekom 1915. godine, odlučeno je da svečano otkrivanje spomenika bude na carev rođendan 18. kolovoza 1916.
Carev rođendan
Svečanost otkrivanja obavljena je u petak 18. kolovoza 1916. Iz Sarajeva je dan ranije stigao zamjenik zemaljskog poglavara Karlo Dragutin Unkelhäusser (1866. – 1938.) sa svojom pratnjom. Grad je bio svečano okićen, a narod se počeo na trgu okupljati nakon bogoslužja u crkvama. Otkrivanju su nazočili predstavnici mjesnih vlasti, kotarski predstojnici iz obližnjih kotara (Duvna, Glamoča i Bugojna), predstavnici susjednih općina, kotarski i općinski službenici, učitelji iz svih škola, predstavnici vjerskih zajednica, vojnici te narod iz sela i grada.73U svojim sjećanjima fra Jako Pašalić navodi da je odaziv na svečanost bio skroman jer u teškim ratnim okolnostima većini nije bilo stalo do proslava (Arhiv FSG, P. Jacobi Pašalić, Quaedam memorabilia, scripta, 1950.; /u daljnjem tekstu: Pašalić, Memorabilia/, 132-133).
Svečanost je započela u 11 sati i 30 minuta kratkim govorom predsjednika odbora za podizanje spomenika Otmara Mešega. Nakon njega okupljenima se obratio zamjenik zemaljskog poglavara Karlo Unkelhäusser. U jezgrovitom govoru pohvalio je lojalnost livanjskog pučanstva prema ljubljenom i premilostivom caru i kralju te starodrevnoj Monarhiji. Nakon završenog izlaganja zatražio je da se skine zastor i tim činom otkrije spomenik. Okupljeni su klicali caru, a potom je otpjevana Carevka, službena himna Habsburške Monarhije.74Himnu je skladao austrijski skladatelj Joseph Haydn 1797. godine (njem. Gott erhalte Franz den Kaiser ili Kaiserhymne). Pjesma se na hrvatskom jeziku pjevala kao Carevka ili Bože živi, Bože štiti.
Sjede slijeva: Zlata Mešeg, Hela Jaillet, Emilija Mešeg
Srednji red slijeva: Ladislav Kasparek, Leopoldina Wilcke, Aleksandra Jaillet, Terezija Mešeg, Gisela Kasparek, Delfa Tadić i Otmar Mešeg
Treći red: Karl Dragutin Unkelhäusser (u sredini) i njegovi pobočnici
Khuenov opus dio je umjetničke baštine kasnog austrougarskog razdoblja. Njegov rad za livanjski spomenik Franji Josipu I. u cijelosti je isklesan u kamenu i predstavlja, s nekim sitnim izmjenama, skulpture postavljene 1908. godine u Klosterneuburgu. Car je prikazan u vojnoj odori s raskopčanim kaputom. Tijelo mu je blago nagnuto, a lijeva noga isturena, pa se čini kao da iskoračuje (kontrapost), dok lijevom rukom pridržava dršku mača prislonjenu uz bok. Prema novinskim napisima Khuenova statua bila je prvorazredno umjetničko djelo. S postoljem čija je najviša točka dosezala 2,70 metara i visinom kipa od dva metra spomenik je izgledao impresivno.
Car Franjo Josip I. umro je 21. studenog 1916., samo tri mjeseca nakon što mu je podignut spomenik u Livnu.
Spomenik bez ograde
Kotarski predstojnik Jakša Sedmak zatražio je 7. svibnja 1917. od Gradskog vijeća Livna da na svoj trošak postavi ogradu oko spomenika. Na sjednici Gradskog vijeća održanoj 18. lipnja 1917. odlučeno je da se prihvati ta obveza i izdvoji 400 kruna na teret proračuna. Zbog teške ratne situacije Gradsko poglavarstvo nije ništa poduzelo kako bi izvršilo taj zaključak, pa je u rujnu 1918. intervenirala Zemaljska vlada konstatirajući da je sa zaprepaštenjem saznala da je spomenik u Livnu u stalnoj opasnosti od oštećenja zbog nedostatka ograde. Uskoro se pokazalo da je za sve bilo kasno. Prvi svjetski rat završio je 11. studenog 1918. u 11 sati.
U sredini Matko Kaić (brat fra Anđela Kaića)
Odmah nakon proglašenja ujedinjenja skupina građana vezala je lance i konope oko careva kipa te ga srušila. Zbog visine s koje je pao i njegove težine kip se rasprsnuo na velik broj dijelova za koje se ni danas ne zna gdje su završili. Postolje je ostalo neoštećeno. Livnjaci kao da su anticipirali aforizam poljskog pjesnika i aforista Stanisława Jerzyja Leca (1909. – 1966.):
Kada rušite spomenike, sačuvajte postolja – uvijek se mogu korisno upotrijebiti.
Obelisk u Suhači, prvi javni spomenik u kraju
Prvi javni spomenici iz tog razdoblja bili su vojnog karaktera – takozvani ratni spomenici (Krieger-Denkmal). Tim su obilježjima komemorirani austrougarski vojnici poginuli pri zaposjedanju Bosne i Hercegovine, a u pravilu je bila riječ o jednostavnim arhitektonskim objektima. Jedan od njih podignut je i u Livnu na poticaj pripadnika oružničke posade stacionirane u gradu, što je ujedno bio prvi javni spomenik u livanjskom kraju. Taj je spomenik palim vojnicima, u obliku ozidanog malog obeliska, svečano otkriven 18. studenog 1906. na lokalitetu Trepetljika u Suhači. Podignut je u čast austrougarskim vojnicima pretežito iz Dalmacije (Šibenika) koji su poginuli 15. kolovoza 1878. na području Suhače pri neuspješnom prodoru prema Livnu.
U doba prevrata sve što nije bilo u skladu s politikom Kraljevine SHS i što je imalo i najmanji predznak „austrijskog importa“ postalo je strano i neprijateljsko pa ga je trebalo što prije izbrisati. To se ponajprije odnosilo na simbole Carstva. Spomenik u Suhači, iako nije nosio nikakve ideološke poruke, prepoznat je kao neprijateljski simbol te je srušen.
Domobranska pješačka gruška regimenta – Dubrovnik
Nova prisega
U kaotičnim trenutcima prevrata članstvom smanjeni Kotarski odbor Narodnog vijeća u Livnu upućuje brzojavnu čestitku sljedećeg sadržaja:
Povodom svečanog proglašenja jedinstvene države SHS pod žezlom slavne dinastije Karađorđevića, ispred ovdašnjeg naroda Narodno vijeće šalje najiskreniju čestitku. Molimo narodnu vladu, da kod našeg uzvišenog kralja Njegova Veličanstva Petra I. i dičnog prijestolonašljednika Njegova Veličanstva Aleksandra bude tumač nepokolebive podaničke vjernosti.
Vijeće gradske općine Livno, čijim je članovima istekao mandat u travnju 1918., nastavilo je rad izražavajući punu lojalnost novoj vlasti. Prisega caru i Monarhiji dana na konstituirajućoj sjednici 4. travnja 1914. nije više vrijedila.90Tumačenje pet samoglasnika AEIOU kao Austria erit in orbe ultima ("Austrija će najdulje stajati na zemlji") postalo je puka igra riječi.
Podaničku vjernost novoj vlasti iskazao je i dugogodišnji gradonačelnik Livna Salih-aga Latifić (1873. – 1921.), koji je tu dužnost nastavio obnašati u novoj državi sve do smrti (23. svibnja 1921.):
Kada je oslobođenje došlo bio je među najveselijim i najradosnijim, te je na prvu vijest o dolasku naše bratske oslobodilačke vojske u Split pohitao tamo da istu dočeka.
I većina drugih vijećnika prisegnula je na vjernost novom kralju i novoj državi. Vijećnici su na početku 1919. godine preimenovali dio gradskih ulica i trgova. Dotadašnja Splitska ulica postala je Ulica kralja Petra I. Karađorđevića, a Konak trg dobio je također ime kralja Petra. Sačuvani postament na kojem je bio kip cara Franje Josipa I. čekao je novog kralja.
Livno u novoj državi
U Livnu je Kotarski odbor Narodnog vijeća imenovan početkom studenog 1918. U to su tijelo imenovane istaknute osobe iz svih triju vjeroispovijesti (po četiri člana), a na čelu mu je bio Jakša Sedmak, tadašnji kotarski predstojnik. U početku su članovi odbora lako postizali suglasnost, ali kako se bližio ulazak srpske vojske u Livno (radi održavanja reda i mira), započeli su prvi prijepori koji su završili ostavkama hrvatskih članova odbora.
Taj odbor bez uporišta u zakonitosti i demokratskom legitimitetu, ne obazirući se na volju većinskog hrvatskog naroda, proglasio je na svečanoj sjednici održanoj 1. prosinca 1918. samostalno i jednostrano ujedinjenje Livna s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu pod žezlom Njegova Veličanstva Kralja Petra I. Slikovito bi se moglo reći da su Livnjaci zaspali u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a probudili se u Kraljevini Srbiji, ne znajući da se tog dana priprema donošenje proklamacije o ujedinjenju u jedinstvenu državu – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Livanjski župnik fra Jako Pašalić (1877. – 1960.), koji je bio nositelj liste HTS-a za Travničko okružje, izabran je za narodnog zastupnika. U livanjskom je kotaru HTS dobio (bez Bosanskog Grahova) 70,4 % glasova. Zanimljivost je zabilježena na biračkom mjestu u Prologu gdje je svih 680 birača glasovalo za Hrvatsku težačku stranku.
Izvješćujući više razine vlasti o složenim političkim prilikama u livanjskom kraju, kotarski načelnik Četko Dedić naglasio je da je vlastima već poznato da je moj srez politički može se reći najmarkantniji srez u državi. Budući da se livanjski kraj protivio krutom centralizmu, u njemu se oblikovao snažan antihegemonistički otpor Beogradu.
Opredjeljenje hrvatskog biračkog tijela livanjskog kraja za Hrvatsku republikansku seljačku stranku, kao najveću oporbenu stranku, na parlamentarnim izborima održanim 1923. i 1925. godine rezultiralo je planskim zapostavljanjem i sveukupnim gospodarskim nazadovanjem tog područja.
U razdoblju između dvaju popisa stanovništva (1921. i 1931.) Livno je bilo jedini grad u Primorskoj banovini koji je iskazao manji broj stanovnika (1921. godine – 4882; 1931. godine – 4331). Dakle u tom se desetljeću broj stanovnika smanjio za 551 (11,29 %).
Tri odbora i jedna bista
Spomen-obilježja nicala su od sredine dvadesetih godina do kraja 1940. godine. U tom razmjerno kratkom razdoblju nastalo je oko dvije stotine dinastičkih spomenika posvećenih kralju Petru I. i kralju Aleksandru I. različitih oblika i dimenzija: od konjaničkih i stojećih figura, uveličanih poprsja, portreta i reljefa s kompozicijama iz monarhovih života do spomen-ploča i spomen-česama. Gotovo nijedan od ovih spomenika nije preživio Drugi svjetski rat.
U srpnju 1920. godine Općinsko vijeće grada Livna osnovalo je Odbor za podizanje spomenika kralju Petru.
Kako je smijenjen drugi odbor
Za predsjednika tog tijela imenovan je zamjenik gradonačelnika Savo P. Jovanović. Nakon smrti gradonačelnika Salih-age Latifića (23. svibnja 1921.) Jovanović je izabran za livanjskog gradonačelnika. Taj izbor međutim nije bio po volji novog kotarskog predstojnika Dušana Ružića. Na sjednici Općinskog vijeća Livna održanoj 8. kolovoza 1921. Ružić je predložio da se Jovanović razriješi dužnosti gradonačelnika i da se izabere novi odbor za podizanje spomenika kralju Petru.168Tih je dana tisak objavljivao vijesti o teškom zdravstvenom stanju kralja Petra Karađorđevića (umro je 16. kolovoza 1921., osam dana nakon održavanja ove sjednice). Sve ukazuje na to da članovi Odbora za podizanje spomenika kralju Petru nisu ispunili svoju zadaću pa je Ružić, vjerojatno ponukan vijestima o monarhovu kritičnom stanju, zatražio njihovu smjenu.
Nedostatak primarnih izvora onemogućuje da se u potpunosti rekonstruira tijek događaja koji su doveli do podizanja i otkrivanja spomenika kralju Petru. Pretpostavljamo da je nekoliko događaja moglo utjecati na odgodu. Krajem 1922. godine smijenjen je Dušan Ružić s dužnosti livanjskog kotarskog predstojnika.
Budući da ni prethodno tijelo nije ispunilo svoju zadaću, početkom 1924. godine osnovan je treći odbor s istom svrhom. Ovaj put u odbor su imenovani župnik u Livnu i bivši narodni zastupnik fra Jako Pašalić kao predsjednik odbora, predsjednik „Gajreta“ Hasan Ćefo kao tajnik odbora i predsjednik Organizacije dobrovoljaca Livno Đorđe Besara kao blagajnik odbora.
Arhivski dokumenti otkrivaju da je početkom 1924. godine odbor razmatrao ponudu i otkupio jednu bistu kralja Petra. Međutim nakon kupnje zaključeno je da to nije lik Kralja Petra sa lijepim, ugodnim duševnim izrazom, nego da ta bista prikazuje jednog nepoznata, futurističkog tuberkuloznog čovjeka pa je odbor bez obzira na financijski gubitak bistu pohranio u podrum.180Arhiv Jugoslavije Beograd, Žalba Ivana Ekerta Ministarstvu prosvjete Kraljevine SHS, 1. 10. 1925.
Poprsje iz Travnika
Odbor je u svibnju 1924. bez javnog natječaja dogovorio s akademskim kiparom iz Travnika Ivanom Eckertom181Ivan Eckert, u izvorima ponegdje i Ekert (1891. – 1953.) akademsko je obrazovanje stjecao u Beču, Budimpešti i Münchenu. Tijekom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća autorski je oblikovao spomenike kralju Petru I. Karađorđeviću u Bosanskoj Gradiški, Mrkonjić Gradu, Livnu, Jajcu, Donjem Vakufu, Foči, Bugojnu i Travniku. Svi Eckertovi dinastički spomenici u Bosni i Hercegovini uništeni su, dok se za neke jedva zna kako su izgledali. izradu poprsja kralja Petra. Eckert je to portretno poprsje isklesao u kamenu. Od prvotne namjere odbora da se poprsje načini od bronce na kraju se odustalo.
Kipar odgovara kritičarima
Stručna javnost predbacivala je Eckertu da njegova poprsja kralja Petra, uključujući i kiparsko rješenje za Livno, ostavljaju dojam serijske proizvodnje. Eckert je na te kritike odgovorio:
Kako iz svega gornjega proizilazi, ja sam morao izraditi onakve biste, kakve su Odbori tih gradova tražili, koji sigurno time po svom najboljem uvjerenju nisu nikakovu neukusnost počinili, jer takvi mali gradovi ne raspolažu sa većom količinom novčanih sredstava, da bi oni mogli naručiti kakovi naročiti original ili kakovu visoko umjetničku alegoriju, koja za njih ne bi u nikom slučaju ni podesna bila, jer iste odbore vodila je više misao za tim, da dobiju što vjerniji lik Velikog Pokojnika, negoli posebnu kakovu umjetninu, koja ne bi postigla u tim krajevima razumijevanje sa strane mase.
Odbor je tijekom 1925. godine u suradnji s gradskom općinom i kotarskim vlastima u Livnu podigao ogradu sa stupovima oko očuvanog postolja. Za dan otkrivanja spomenika određen je Vidovdan, 28. lipnja 1925.
Na Vidovdan, uz veliko slavlje i učešće naroda otkriven je spomenik blagopokojnom kralju Petru u Livnu. Na onom istom mjestu gdje se dizao spomenik austrijskom caru, sada se ponosno diže poprsje onog koji je ostvario Dušanovo i Krešimirovo carstvo. Muslimani, katolici i pravoslavni natjecali su se da svečanost bude što ljepša i pred spomenikom Velikog Kralja čitavo je Livno zapjevalo pjesmu ljubavi i bratstva.185Primjećujemo da su ljubav i bratstvo među narodima prethodili bratstvu i jedinstvu u socijalističkoj Jugoslaviji. Hodža uz kaluđera i fratra kliče Kralju Osloboditelju, a seljak bez razlike vjere i plemena zgrnuo se sa Livanjskog polja da se pokloni svetoj uspomeni.
Dvanaest plotuna
Izaslanik kralja Aleksandra na svečanosti bio je Milivoje Čađević (1875. – 1946.),189Za vrijeme boravka u Livnu odsjeo je u rimokatoličkom župnom uredu kao gost fra Jake Pašalića. divizijski general na službi u Mostaru. Iz Splita je došlo zastupstvo Sokola i jedna uniformirana postrojba Orjune. Na otkrivanje spomenika iz Sarajeva je nenajavljen došao reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević (1870. – 1938.).
U dvanaest sati na trgu pred spomenikom okupili su se svi uzvanici, vojna glazba, školska djeca s državnim zastavicama, članovi pjevačkih društava „Dinare“ i „Sundečića“ te mnoštvo naroda.
Poslije svakog govora klicalo se kralju osloboditelju Aleksandru i Jugoslaviji. Nakon svih održanih obraćanja fra Jako Pašalić zamolio je generala Čađevića da otkrije spomenik i da ga preda gradu Livnu. Čađević je održao kratak govor, a zatim ga je otkrio i predao građanima „u amanet“.
Među brojnim vijencima položenim na spomenik isticao se petnaest metara dug vijenac koji su izradile časne sestre milosrdnice. Vojnici su ispalili dvanaest počasnih plotuna, a zatim je vojna glazba 11. pukovnije intonirala državnu himnu.
Cijela ova manifestacija održana je u ozračju politike pomirenja i približavanja vodeće stranke hrvatskoga naroda, Hrvatske republikanske seljačke stranke, režimu u Beogradu. Po uputi Stjepana Radića (koji se nalazio u zatvoru) predsjednik Hrvatskog seljačkog kluba Pavle Radić pročitao je u Narodnoj skupštini 27. ožujka 1925. izjavu kojom HRSS priznaje ustavnopravni poredak utemeljen na Vidovdanskom ustavu.
Travanj 1941.
Ovaj spomenik srušen je u travnju 1941. Rušenje je bilo još radikalnije. Uklonjeno je i postolje. Nikad poslije na ovom trgu197U vrijeme SFRJ nosio je ime Trg narodnih heroja, a danas je to Trg branitelja Livna. nije podignut nijedan spomenik.
Nastavak 4 izlazi u ponedjeljak, 2. studenoga
Narod je htio kip, odbor je predložio obelisk
Javit ćemo vam e-mailom kad izađe. Jedan nastavak tjedno, zadnji 14. prosinca.
E-mail koristimo samo za to. Privatnost