Deset metara za tisuću godina

Graditelj iz Zagreba

Gustav Oto Munder,Bilješka 332332U nekim novinskim napisima kao suautor spominjao se Ćiril Iveković (1864. – 1933.), hrvatski arhitekt. Taj je podatak netočan. sin prvog ravnatelja zagrebačke plinare Karla Mundera iz Cannstatta (Württemberg), rođen je 4. siječnja 1875. godine u Zagrebu. Kraljevsku i zemaljsku obrtnu školu završio je 1896. u skupini prvih apsolvenata tečaja za obrazovanje graditelja (osnovanog u sklopu te škole 1892.), kojoj su pripadali i Alojz Bastl, Josip Marković te Stjepan Podhorsky.

Nakon prakse u arhitektonskim poslovnicama Hermanna Bolléa, Janka Holjca i dr. i u državnoj službi ovlašten je 1910. raditi kao graditelj. Godine 1911. osniva vlastitu civilno-tehničku poslovnicu. Projektirao je brojne stambeno poslovne zgrade i vile u Zagrebu i okolici. Od 1923. godine član je Družbe BHZ. Bio je dugogodišnji predsjednik Udruženja graditelja Kraljevine SHS i njegove zagrebačke sekcije. Munder je umro u Zagrebu 4. svibnja 1949.

Kipar iz Siska

Emerik Imbro Sunko (Sisak, 1882. – Zagreb, 1937.) rođen je u obitelji Augusta Sunka, ravnatelja sisačke podružnice Dunavskog Lloyda i majke Marije r. Medić. Obitelj se nakon smrti oca Augusta oko 1886. preselila u Zagreb. Na Višoj umjetničkoj školi u Zagrebu pohađao je kiparski odjel u klasi znamenitih hrvatskih kipara Roberta Frangeša Mihanovića (1872. – 1940.) i Rudolfa Valdeca (1872. – 1929.).

Početkom 20. stoljeća odlazi u Njemačku kod brata Dionisa, poznatog hrvatskog arhitekta, gdje će za desetogodišnjeg boravka u Berlinu, Hamburgu i Karlsruheu izvoditi kiparske radove na brojnim privatnim i javnim objektima koje je projektirao njegov brat Dionis.Bilješka 335335Među arhitektonskim radovima Dionisa Sunka (1879. – 1935.) ističu se: Prva hrvatska štedionica u Osijeku i Beogradu, Bogoslovno sjemenište u Đakovu, hoteli Dubrovnik (Milinov) i Esplanade u Zagrebu. Zakladni dom Napretka u Sarajevu i brojni drugi. Povratkom u Hrvatsku nastavit će se suradnja između braće. Arhitektonsku plastiku na Dionisovim zgradama redovito izvodi njegov brat Emerik.

Prvi svjetski rat proveo je u austrougarskoj vojsci i završio kao zarobljenik u Albaniji. Nakon povratka iz zarobljeništva djeluje povremeno u radionici Ive Kerdića te nastavljajući suradnju s bratom. Umro je u Zagrebu 11. svibnja 1937.Bilješka 336336Biografske podatke o svom ocu i stricu Dionisu priopćio je autoru, u pismu od 3. srpnja 1991., Emerikov sin akademik prof. dr. Dionis Sunko (1922. – 2010.).

Od Egipta do Livna

U pismu s prilozima, upućenom odboru 5. rujna 1925., Munder objašnjava sve bitne tehničke podatke za izvedbu spomenika, ali bez posebnog obrazloženja zašto je projekt osmišljen upravo na taj način. Moguće je da razlog leži u tome što je temeljna poruka obeliska kao monumentalnog oblika bila općepoznata, a njegove znakovne i simboličke vrijednosti bile su sadržane u samoj geometriji tog zdanja.

Obelisk je visoki, vitki, monumentalni četverobridni kameni monolit koji se ravnomjerno sužava prema vrhu, a završava četverostranim piramidalnim vrhom (piramidion). Jedan je od najdugovječnijih spomenika starovjeke simbolike. Kao spomenički oblik potječe iz drevnog Egipta, gdje su imali religioznu ulogu, ponajviše u kultu boga Sunca Ra. Smatralo se da predstavljaju okamenjene sunčeve zrake koje povezuju faraona i boga Sunca.

Najstariji obelisci stari su koliko i zapisana ljudska povijest. Sačuvano je 28 takvih monolita, od kojih se samo šest nalazi u Egiptu. Ostali su razasuti po cijelom svijetu, bilo da su darovi egipatske vlade ili plijen stranih osvajača. Mnogi su u antičko doba premješteni u Rim, a poslije u Carigrad, Pariz, London i New York.

Postoji neprekinuti slijed od antičkih do modernih primjeraka, pri čemu europske konstrukcije označavaju daljnju fazu u prihvaćanju ovog arhitektonskog oblika.Bilješka 338338Brojni spomenici podignuti u povodu ugarskog Milenija (1896.) bili su oblikovani kao obelisci.

Livanjski spomenik kralju Tomislavu pripada skupini arhitektonsko-kiparskih ostvarenja. Riječ je o javnim umjetničkim djelima koja neraskidivo povezuju graditeljstvo i kiparstvo u jedinstvenu cjelinu. Okomica obeliska utjelovljuje iskonsku simboliku božanske vertikale koja povezuje nebo i zemlju. U Munderovoj simboličkoj percepciji okomica je sugestivan simbol postojanja, pobjede, kontinuiteta, težnje prema uzvišenom, neprekinutog uzleta, optimizma i napretka.

Munderovo arhitektonsko rješenje odlikuje se konciznošću, jasnoćom i konstruktivnom čistoćom. U usporedbi sa Spomenikom hrvatskoj himni, koji je isti autor također projektirao u obliku obeliska, livanjsko je ostvarenje uspješniji graditeljski doseg.Bilješka 343343Spomenik hrvatskoj himni podignut je u čast stogodišnjici himne 1935. godine u dolini Zelanjak u Hrvatskom zagorju.

Bijeli kamen s Brača

Livanjski obelisk nije jedinstven po svom obliku, ali je jedinstven po materijalu od kojeg je izgrađen. To je, koliko nam je poznato, jedini takav monument izgrađen od visokokvalitetnog bijelog vapnenca s otoka Brača. Ovaj je kamen poznat po svojoj čistoj bijeloj boji, ljepoti, izdržljivosti i glatkoj teksturi, što ga čini savršenim za skulpture i memorijalnu plastiku. Zbog iznimne čvrstoće, bjeline i mogućnosti visoke obrade, često ga nazivaju i „bračkim mramorom“.

U odnosu na mjere iz originalnog Munderova projekta u izvedbi spomenika došlo je do minimalnih odstupanja. Ukupna visina zdanja iznosi 10 metara (1000 cm), a samog obeliska bez postolja 9,25 metara (925 cm). Autor je visine okomica simbolički povezao s tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva i godinom krunidbe kralja Tomislava (925. godinom).

Osamnaest redova, jedan preko dva

Konstrukcija je građena tehnikom suhozida, bez ikakvih vezivnih materijala (morta ili betona). Kameni blokovi slagani su tehnikom „jedan preko dva“ – svaki gornji element premošćuje spoj između dvaju elemenata u donjem redu, čime je postignuta stabilnost cijele strukture. Spojevi kamenih blokova u svakom redu, a ukupno je 18 redova, učvršćeni su željeznim sponama (klanfama) koje su dodatno zalivene olovom. Procijenjena ukupna masa monumenta je oko 85 tona.Bilješka 344344Prema izračunu diplomiranog inženjera Ilije Čečure iz Livna, vlasnika tvrtke za obradu prirodnog kamena. Postojeća apsolutna kota postolja spomenika iznosi 725,75 metara nadmorske visine.

Bura od 48 sati

Oštra zima krajem studenog i početkom prosinca 1925. prekinula je radove na spomeniku pa se za nastavak čekalo proljeće. Početkom ožujka 1926. veliko je nevrijeme pogodilo grad:

U subotu (6. 3.) bjesnila je u Livnu strahovita bura, vjetar popraćen ledenom kišom. Bura je trajala punih 48 sati bez prestanka. Kada se bura smirila vidjele su se posljedice. Livno je bilo pretrpano ruševinama. Oko stotinu kuća ostalo je bez krova, a 75 kuća, mahom siromašnih i od slabog materijala nepogoda je uništila do temelja. U toku prekjučerašnjeg dana, od zore pa sve dok se bura nije stišala, jurile su kroz varoš povorke siromaha i građana natrpanih stvarima, izbjeglih iz kuća koje je bura nemilosrdno ljuljala. Desetine porodica ostale su bez ikakva zaklona. Naročita komisija koja je određena ispitati i procijeniti štetu počela je danas rad. Šteta još nije poznata, ali je nesumnjivo da će postići ogromnu cifru. Slična bura uništila je 1908. godine u Livnu preko pedeset zgrada.

Gradska općina angažirala je sve majstore da saniraju posljedice nevremena, što je privremeno odgodilo nastavak projekta. Gradnja spomenika nastavila se krajem travnja, a privodila se kraju u lipnju 1926.

Novac iz grada, žito sa sela

Već u srpnju u novinama su objavljene vijesti o skorom dovršetku radova i pripremama za svečano otkrivanje. Sarajevski Jugoslavenski List donio je 13. srpnja 1926. vijest iz Livna pod naslovom „Spomenik kralju Tomislavu u Livnu“:

Još u milenijskoj godini 1925. povela se je akcija podignuća spomenika prvom hrvat. Kralju Tomislavu u Livnu, pa je u tu svrhu i odbor osnovan. Kako je za ovaj spomenik uzet brački kamen, tako se zagazilo u ogromne troškove, pa se je pomoć zatražila i od težaka. Jedni odbornici dok su skupljali novac po gradu, dotle su drugi išli po selima, tako da je građanska novčana pomoć bila oko 25 000 dinara, a težačka oko 150 metara raznovrsnog žitaBilješka 347347Vrijednost te količine žitarica mogla je iznositi oko 45 tisuća dinara. sve dobrovoljno i jednodušno za spomenik svog kralja. Skorijeg datuma ovo remek djelo biti će dovršeno i narodu na amanet predano.

Ovaj spomenik je podignut zajedničkim radom i udjelom hrvatskog građanskog i seoskog naroda uz rukovođenje odbornika, a najviše našeg uvaženog starine g. Ante Tadića, koji nad tom radnjom bdije dan i noć samo da se djelo svojoj svrsi privede.

Osim dragovoljnog rada i besplatnih usluga lokalnih sudionika, stvarni troškovi izgradnje spomenika znatno su nadmašili iznose koji se navode u tom članku.Bilješka 349349Za primjer cjenovnih odnosa navodimo neke cijene na sarajevskoj tržnici polovicom 1926. godine: žitarice (pšenica, ječam, zob i proso) stajale su od 2,50 do 3,50 dinara za kilogram, ovce od 150 do 200 dinara, janjci od 50 do 80 dinara, breskve i kajsije 5 dinara za kilogram te livanjski punomasni ovčji sir od 35 do 38 dinara za kilogram (Večernja pošta, br. 1508 Sarajevo 15. 7. 1926.). Dnevnica industrijskog radnika iznosila je od 36 do 40 dinara, a mjesečna plaća bolničara u Šibeniku oko 600 dinara uz osiguran stan i hranu (Novo doba, br. 160, Split, 15. 7. 1926.). Mjesečna plaća zborovođe HGPD-a „Dinara“ Julija Lassza za 1926. godinu iznosila je 1200 dinara (Arhiv FSG, HGPD Dinara, kut. 106). Cijena žitarica 1925. godine pala je zbog iznimno rodne godine. Pouzdano se zna da podizanje spomenika financijski nije poduprla nijedna razina vlasti u Kraljevini SHS. Tu činjenicu potvrđuje i tekst ispisan na spomeniku: …PODIGOŠE HRVATI SELȂ I GRADA LIVNA.

Reljef stiže iz Zagreba

Nakon što su građevinski radovi na spomeniku završeni, odbor je postupno osmišljavao program proslave. Budući da su modeliranje i lijevanje reljefa kasnili, odbor je bio prisiljen svečanost otkrivanja spomenika kralju Tomislavu odrediti za prvu subotu i nedjelju u rujnu – 4. i 5. rujna 1926. O dovršenim i tekućim poslovima te proslavi koja se priprema već godinu dana odbor je obavijestio Družbu BHZ u dopisu od 10. kolovoza 1926.:

Po Vašem uvaženom članu g. Munderu nacrtani obelisk dovršili smo, a relief sa likom Kralja Tomislava zgotavlja g. I. Sunko tamo, pa kako su pripreme slavlja pri kraju, to nam je ugodna dužnost, da Vam priopćimo i dan same proslave.

Nakon što je završio kiparske radove na reljefu, Sunko je lijevanje povjerio majstorskoj ljevaonici Zvonimira Oblaka (1898. – 1990.).Bilješka 354354Umjetnička ljevaonica Oblak (Savska cesta 170) bila je jedna od najistaknutijih ljevaonica u Zagrebu koju je 1922. godine utemeljio poznati majstor ljevač Zvonimir Oblak. Ova je radionica odigrala ključnu ulogu u izvedbi brojnih antologijskih skulptura hrvatske moderne umjetnosti. Ta je ljevaonica sve poslove završila desetak dana prije proslave. Jako Kaić i Ivo Grabovac, članovi odbora za proslavu, preuzeli su reljef 27. kolovoza 1926. u pratnji skupine Livnjaka iz Zagreba. Reljef s likom kralja Tomislava sutradan je stigao u Livno, gdje je za tu prigodu HGPD „Dinara“ priredila koncert za građanstvo.

Konj u propnju

Sunkov brončani bareljefBilješka 355355Bareljef (od francuskog: bas-relief – nizak, plitak reljef) kiparska je tehnika u kojoj se likovi i oblici plitko uzdižu iznad ravne pozadinske podloge. Zauzima prijelazni prostor između dvodimenzionalnog slikarstva i trodimenzionalnog kiparstva. dimenzija 1,50 x 1,00 metara prikazuje kralja Tomislava na konju ogrnuta krunidbenim plaštom. Vladar u desnoj ruci drži žezlo koje simbolizira moć, autoritet i božansko pravo na vlast. Prikaz na konju označava vojničku slavu i vodstvo, pri čemu životinja služi kao produžetak vladareve snage i naglašava njegov uzvišeni status. Sunkov konj u propnju, s objema prednjim nogama u zraku, simbolizira ratnu pobjedu, snagu i junaštvo.

Sunko se odlučio za eliptični medaljon, čime je omekšao stroge geometrijske linije obeliska i time, barem dijelom, ostvario vizualnu ravnotežu.